Opera.top-forum
Dobro dosli na "OPERA.TOP- PORTAL"
Pozivam vas da se potpuno besplatno
registrujete i ucestvujete u daljnjem
uredjivanju Portala i diskutovanja na
"OPERA.TOP-FORUMU"
Hvala !!!
Opera.top-forum
Dobro dosli na "OPERA.TOP- PORTAL"
Pozivam vas da se potpuno besplatno
registrujete i ucestvujete u daljnjem
uredjivanju Portala i diskutovanja na
"OPERA.TOP-FORUMU"
Hvala !!!
Opera.top-forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Opera.top-forum


 
HomePortalLatest imagesTražiRegistracijaLogin

 

 Adis i Amina

Go down 
AutorPoruka
Jolie
Šaljivi Moderator
Jolie


Female
Registracija : 2008-12-13
Godine : 31
Komentari : 1327
Mjesto : Sabac
Mood : Danas se osecam bolje, danas mi sunce sja.. =)

Adis i Amina Empty
KomentarNaslov komentara: Adis i Amina   Adis i Amina EmptyWed Aug 12, 2009 5:06 pm

Koliko puta sam zaspala s pitanjem na usnama:“Boze, hocu li ga vise ikad sresti, vidjeti oci boje neba lice nevino, ma ne s djecijim se ne moze porediti,dijete ipak za cokoladicu, za igru s drugovima, zna i uspije prevariti i slagati, ali ovo lice nije znalo varati.
Proslo je toliko godina ali ona slika jos uvijek stoji tako bistra i stvarna, a kazu da vrijeme brise sva sjecanja neka malo bolje, neka slabije, bez obzira na covjekovu svijest i njegovo nastojanje da upamti.Okrenuvsi se na njegov poziv pitala sam se dal da zahvalim Bogu sto je moje ime preslo preko njegovih usana, il da krivim i sebe i sve oko sebe sto sam se okrenula i sto je moje ime ostalo u njegovim mislima, sto ga je morao upotrijebiti? Bila sam svjesna svojih godina, svaki djelic mene je odgovarao sa „DA“ na njegov poziv da me vidi jos jednom, da se bolje upoznamo, da izadjemo ali nazalost mojih 15 godina to nije dozvoljavalo.
Ulicna rasvjeta i mokre snjezne pahuljice prekrile su moju zbunjenost i crvenilo na mojim obrazima. Narednih par dana jedno pitanje mi je razdiralo misli:“Boze, zasto o njemu razmisljam, zasto njegova mokra i hladna ruka od snijega jos uvijek hladi moju ruku? Zasto kad sam mu tako hladno i bez imalo kajanja rekla da od tog nece nikad nista biti. Ustvari izgledalo je hladno i bez kajanja, mada se i sad pitam kako sam to uspjela, kad je u meni sve drhtalo i zeljelo da moja ruka zauvijak ostane u njegovoj, ali valjda taj zenski ponos, kojeg sam shvatila kasnije, jer je u meni jos uvijek sve bilo djecije, pa i ta nevinost, eto pobijedise.
Ulicama sam prolazila okrecuci se na svaki mali sum. Na svaki glas, krivili mi se ledila u zilama, ne znam koliko bi vremena prolazilo dok bi se povrati u stvarnost i reci sebi:“ Amina, to nije tvoje ime, to nije njegov glas.“ Prolazili su dani i mjeseci, mozda kazem dovoljno vremena da ipak taj susret, ta noc ostane samo slika kao poslije nekog lijepog sna.
Ali ta sudbina ne dade da to ostane samo slika, vec ucini da to bude stvarnost. Opet ono isto pitanje za koje sam mislila da sam nasla odgovor, za koje sam mislila da me je pustilo na miru, ali ne. Sta da radim? Moje godine, Boze je li isuvise rano za ove osjecaje, je li isuvise rano da mi srce uzme neko, neka osoba,osoba kojoj sam znala samo ime a sta mi je ono moglo reci ili je mozda ono ime izgovoreno sa onih usana govorili sve i moglo sve reci. Jos uvijek govorim i kazem ja ne znam voljeti, ne znam kako to izgleda biti zaljubljen ali opet se vratim, a sta je s onim osjecajem koji postaje sve jaci, koji sve vise boli ili mozda ne boli ali jedino sto znam je da svako jutro kad ugledam sunce i PLAVO nebo kazem:“ Hvala ti Boze sto i danas vidim sunce, sto i danas osjecam ovu bol.“
Na ciju stranu da stanem, na stranu razuma ili srca, razum zna za moje mlade godine i krivi me sto sam one noci ostala do kasno u vecer jer to se nije smjelo desiti jer jos sam dijete, ali srce ne zna za godine ono jedino zna za ljubav. Kazem ljubav, je li to bila ljubav?
Tad nisam znala rijesenje, kako da sakrijem od roditelja da je njihova djevojcica zaljubljena a kako da kazem njemu da je njegova djevojcica zaljubljena, sta da radim, dal da priznam da li on isto osjeca ili je to njegova neka igra. Ne mogu, nemam hrabrosti priznati u lice a i ta okrutna stvarnost ne dozvoljava, razum ipak pobijedjuje ali srce postaje nemirno, gdje je u tome svemu rjesenje, papir i olovka je li ispravno? Ne mogu vise, pisat cu, neka kaze sta hoce, mozda kad kaze da je za njeg smijesno biti u vezi, imati djevojku a ne vidjati je, veza preko papira prosto glupa i da on to jednostavno ne zeli, meni biti lakse, znam srce ce patiti ali u tom slucaju razum ce pobijediti.
Budim se, gledam u nebo i naravno smijem se samoj sebi, kontam evo me smijem se kao sto se i on sigurno mi smije ali neka, bar ne gledam da se ponizavam, sto mogu, sto osjecam on bar to ne vidi.
Pitanja i pitanja, sta li misli, sta je trazim od djeteta? Moram zaboraviti, moram taj osjecaj potisnuti ali kako kroz ljutnju, kroz posao, skolu, ne, ne uspijeva mi. Papir mi ne daje nikakve odgovore, moram cekati prijateljicu iz skole moram od nje traziti bilo kakve odgovore.
Telefon zvoni, u svoj toj ljutnji ne zelim se javiti jednostavno ne zelim ni s kim razgovarati o nekim glupostima, jer u tim momentima sve je za mene bilo ne vazno i glupo. Vicuc ne mene mama ostavlja posao i podize slusalicu.
-Amina, za tebe je ili mozda ne zelis ni s Enom razgovarati, sto ti je to izgleda sam Bog zna.
-Evo me, idem.
-Pa ja, kad je u pitanju drugarica, s njima imas uvijek sta pricati, a s rodjenom majkom nikad nista, samo sto znas je odvratno odbrisiti.
Kazem hvala Bogu stigla je, moram je vidjeti.
-Hej Ena, hajd molim te dodji do mene moram pricati s nekim.
-Eto me, svakako sam mislila, imam jednu radosnu.
-Daj majke ti mile, nemoj me zajebavati.
-Slusaj zenska glavo, poslao ti je Adis pismo, danas mi ga je dao da ti dam, cekaj me ispred kuce.
Slusalica mi je ispala. Odgovorio je na pismo je li moguce,u ostalom i da je odgovorio ko zna sta je napisao.
Tresem se, hladno mi, oblacim trenerku, mama me samo izbezumljeno gleda.
Roza koverta i papir ispisan, gledam, zelim da procitam, ali ne uspijeva mi, odjednom vidim samo plave linije nigdje rijeci ni slova, mrlje po papiru od hemijske odnosno rastvorene boje, osjetim miris i pitam se mirisuci ruke jesam li dirala tatin ili bratov parfem? Me ne sta ce meni muski parfem? Dajem Eni da cita jednostavno proklete suze ne daju meni. Slusajuci njegove recenice ponavljala sam sebi , ne to nije istina, zar toliko srece za jedan dan, Boze zar si dozvolio da toliko budem sretna, zar je to ispravno? Citala je i naravno smijala mi se, gledala me kako oduzeto sjedim i gledam u papir u mrlje od njegovog parfema. Nista nije govorila, znala je da nista jednostavno nisam cula ali jedino sto je ona cula i sto sam je osjetila na svojim usnama su njegove zadnje rijeci u pismu:“ VOLJENA SI BUDI SIGURNA, TVOJ SARAJLIJA.“
Suze su tekle. Zasto suze, zar je bilo razloga za suze? Sad kad osjecam i znam pravi razlog za suze, zasto su tad tekle, valjda, kazu posljedica koje osjeti svako zaljubljeno srce. Kazam zaljubljeno, ne ovo tad nije bilo zaljubljeno, ne ne mogu to priznati ni sebi ni bilo kome.
Pisajuci mu pismo neprestano sam uvjeravala sebe, ne znam zasto, ali to uvjeravanje je bilo kao da me neko drugi uvjeravao a ja poricala i govorila „nije tako“ jednostavno srce je pobjedjivalo i imalo glavnu rijec, ovo su sigurno Amina tvoje zadnje rijeci upucene njemu na koje ce se ako i procita grohotom nasmijati i reci:“ Jos hoce da joj odgovorim, je li ona normalna, sta misli, da hodam s papirom ili preko papira, svasta.“ Te rijeci su izvirale niotkud, moja glupa masta. Srce je potiskivalo i trazilo izlaz, ali nazalost tako je. Prokleta sudbina, tad sam neprestano ponavljala, ali nije bila, tako je moralo biti, samo se pitam zasto Boze dozvolis da srce upozna ljubav tako rano, nama nista u tome lose,naprotiv ljubav, voliti to je bit zivota, ali sta je s boli i tugom? Par kilometara nas je samo razdvajalo, ustvari kilometri nisu bili bitni ali proklete godine tad su glavni razlog bile za moju tugu i suze ali nazalost to nije izgleda ni t od tuge.
Jedan susret s njim, izgovorenih par rijeci srce je znalo da nije jedan od onih koji traze samo provod, izlaz iz dosade valjda je zato srce poricalo i nije dalo reci da ce se smijati kad vidi i kad procita.
Buljila sam u papir, papir poslat meni, rijeci koje sam tako dugo prizeljkivala da cujem, razum nije dozvoljavao nadati se ali srce bi uporno pa pobijedi. Tad je pobijedjivlo a razum svakim danom sve vise odustajao. Nije htio ili nije mogao odustati odjednom, valjda nije vjerovao da se to desava.
Svaki dan izgledao je kao tren. Zivjela sam samo za onaj momenat kad dobijem pismo, pismo umrljano njegovim parfemom, s mojim imenom na koverti, rijeci pisate kao na pamuku i strahom da ne bih uspjela procitati i da se rozi papir ne bi zguzvao. Svako slovo svaka rijec znacila je i vise od onog sto je trebalo i ostalo duboko urezano u srce.
Tad ustvari i nisam bila svjesna sto imam, koliko sam voljena. Sad kad se sjetim tih momenata,dana,mjeseci osjetim neku radost izgleda mi kao da sam tad rodjena, kao da prije toga nije bilo zivota. Kad se prisjetim svog prvog osmijeha, svoje prve srece vidim sebe s pismima i onih ukupno par sati provedenih s njim.
Dosao je i dan njegovog povratka u Sarajevo. Nije bilo nekog rastank, neko ko ne zna za nasu situaciju rekao bi rastaju se obicni prijatelji ili mozda cak poznanici, nista strasno. Tako je izgledalo. Moj stid, moj strah da nas ko ne bi vidio zajedno i prenio mojima, nisu dozvolili da ga pogledam i oci, da se zadnji put odledam u njima i vidim sebe u njima. Srce se nije imalo vremena boriti, razum, prokleti razum nagovorio je misli, ovo je njegova igra, gluposti i nista vise, opet ustvari trazila sam samo jedan razlog da ga sto prije zaboravim. Znala sam da ga vise nikad necu vidjeti, bolila me je ta pomisao, ali vrijeme ce mi pomoci da ga zaboravim, ustvari ja se nisam zaljubila, kazu da se Adis i Amina 578364 zbog ljubavi, da ona boli ali ja volim sto boli ako ja osjecam pravu bol, govorila sam sebi i pitala se. Govorio mi je da ga nazovem ponekad, da se javim, nije me molio, znao je da su moj sram,stid ili sta vec jaci od mene. Nisam mu mogla ostaviti svoj broj telefona, nije ni trazio tad, znao je da ga ne smije upotrijebiti.
Dani su prolazili u tisini. Za mene uzbudjenja vise nije bilo, sreca je nestala, iscezla.
Osnovnu skolu sam zavrsila, krenula u srednju. Istina je sto kazu za vrijeme da ono lijeci sve rane pa i ove ali sreca moja da nisu bile duboke, srce mlado, tek osjetilo ljubav pocelo je zaboravljati. Pisma sam sve rijedje uzimala i citala. Prosla je godina,dvije,tri. Nikad se necu zaljubiti, voljeti, osjetiti ono, a sta je ono, je li ono bila ljubav, tako mlada da je osjetim, ma ne, mislila sam. Ne znam zasto ali sve vise sam sebe uvjeravala da je ono bila sve laz, igra, pocela me je proganjati i misao da ono cak on nije ni pisao vec ko zna ko, kome je davao da se igra glupostima, govorila sam. Niko me nije imao odvratiti od te pomisli. Slike vise nisam imala hrabrosti gledati. Bojala sam se, pitanje mi je razbijalo glavu, kako je mogao sve zaboraviti, ne bi zaboravio da to nije bila samo igra.
Kraj treceg razreda, pocela sam zrelije razmisljati, gledati na zivot, ljubav, ljubav, postoji li ona uopste? Muskarci su me poceli nekako drugacije gledati, ustvari, najvjerovatnije isto ko i svaku djevojku, mozda je to bilo i prije godinu, dvije ali ja nisam primjecivala ili nisam htjela jednostavno nisam dala srce ponovo. Ali naravno to nije moglo vjecno trajati. Kad sam skoro mislila i bila uvjerena da izgubljenu ljubav djevojcice kako me je on nekad zvao, nista nece moci ni upola zamjeriti, da nikad necu naci mladica koji ce mi govoriti onako njezne rijeci, priznati onaku ljubav od koje vecina mladica bjezi, ne vjeruje ni da postoji, jednostavno se boji, naisao je Nermin. Mladic kojeg u pocetku nisam ni primjecivala. Upoznali smo se, napokon neko kome cu priznati ljubav, ljubav koja ne pripada njemu al sta se moze, pretvarat cu se, mozda kasnije bude bolje, mozda i postane Nerminova, mislila sam. Iako sam znala da to nije to, da cu ga ipak na kraju povrijediti, mozda bez milosti, nisam mu mogla priznati ono sto stvarno osjecam. Prisiljavala sam sebe da izgledam zainteresovano, zar da ga izgubim bez razloga, razloga Amina nemas, Adis vise ne postoji, nestao je, zaboravi ga Amina, zaboravi, govorila sam. Godina kako smo u vezi. Ne mogu da vjerujem. Ni u jednom jedinom momentu nismo dosli u situaciju da se ljutimo jedno na drugo. S njim sam imala sve. Zavoljela sam ga, mislila sam, ali sad vidim da to nije to, da to nije bila ljubav, ljubav kakvu sam jednom osjetila, to je jednostavno bila navika, navika da budem s njim, prijala mi je. Gledajuci ga sretnog, uvijek nasmijanog, nije mi morao reci da me voli, vidjela sam to, pokazivao je svojom njeznoscu, pitala sam se Boze kako da mu uzvratim, kako, kad ne osjecam, dokle da se pretvaram?
Zavrsila sam srednju skolu. Oduvjek sam zeljela, naravno i mojih roditelja zelja je bila da nastavim, da upisem fakultet. Jedini grad koji su vidjeli, koji je bio najbolji za njihovo dijete, grad u kojem su navodno najbolje skole SARAJEVO. Nisam imala nista protiv cak naprotiv, jedava sam cekala da budem student, ja student. Sarajevo sam gledala ko i svaki drugi grad. Glupo je izgledalo, smijala sam se kasnije sama sebi, ali ponekad sam zamisljala i pitala se kako ce biti ako ga ikad sretnem. Kakav izgleda, je li se promijenio? Poslje takvih razmisljanja samo bi se nasmijala, Amina o cemu ti razmisljas, u ovolikom gradu ti bas njega da sretnes, gluposti, govorila bih sama sebi. Znam zvucalo je glupo sresti ga, ali zelja se javila, zelja toliko jaka da ga samo vidim, znam ako ga i sretnem nece me prepoznati, on mene da se sjeca nakon 5 godina gluposti, ali mozda je i bolje. Ne, ako ga i mozda, mozda kazem sretnem necu mu prilaziti, ne zelim da me vidi jer da sam mu ista znacila nazvao bi me bar, ako nista drugo. S Nerminom sam bila jos u vezi. Pred polazak u Sarajevo nasi izlasci vise nisu bili kao sto su nekad bili. Znam bila sam kriva, pretvarala sam se koliko sam mogla, vise je bilo neuspjesno. Zasto da ga lazem vise, prekinut cu, ne mogu vise. Ne znam zasto ali vise nisam mogla, nije bio razlog Adis, jednostavno godini i pol u vezi bilo je mnogo. Htjela sam biti slobodna. Kao prvo to nije bila ljubav, kad cemo se vidjati, ja u Sarajevu on u Bugojnu, kad se neko ne voli nadje milion razloga za prekid, ali kako da njemu kazem, sta da mu kazem, istini, znam bit ce mu tesko, znam volio me je a ja da mu tako nesto uradim...


by anonymous
Na vrh Go down
 
Adis i Amina
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Opera.top-forum :: UMJETNOST I KULTURA :: KNJIŽEVNOST :: LJUBAVNA POEZIJA :: TUZNE ROMANTICNE PRICE-
Idi na: