Sta je u stvari porodica...

PORODICA

Porodica se definira kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih,
najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Ona zahvata vrlo različite
strane ljudskog života, pa zbog toga postoji čitavo bogatstvo značenja
i objašnjenja, od filozofskih, socioloških, psiholoških, vaspitnih,
socijalnih, pa do ekonomskih i pravnih.

Porodica je biološka i edukativna grupa. To je
njena osnovna društvena sadržina od postanka do najnovijeg vremena.

Biološka funkcija porodice, ogleda se u zadovoljavanju
polnog nagona individue, zadovoljavanju emotivnih potreba, reprodukciji,
tj. u rađanju i odgoju nove generacije, odnosno produžavanju ljudske
vrste.

U historijskom razvitku porodice njena edukativna
funkcija nije bila uvijek istog inteziteta, što nije samo zavisilo
od nje, nego i od okolnosti - sadržine, karaktera i strukture društvenih
odnosa u kojim se nalazila i razvijala.

U društvenim odnosima u kojim društvo preuzima
brigu edukacije počevši od predškolskog uzrasta i dalje, ova funkcija
porodice se smanjuje. Također, na to je uticala i ekonomska funkcija
porodice - da li se odvija u njoj ili izvan nje, da li ženski članovi
učestvuju u obavljanju te funkcije. Za razliku od robovlasničkog
i feudalnog društva, kapitalistički način proizvodnje i buržoaski
politički sistem udaljavaju kako ženu tako i muškarca od same edukativne
uloge u porodici. I biološka funkcija porodice je pokazala

svoju evoluciju.

Socijalna funkcija porodice se ogleda u odgoju
i brizi za potomstvom, do zaštite od napada i ugrožavanja slobode
pojedinca. Danas su se funkcije porodice promijenile, ali je i
dalje ona ostala važna društvena institucija, koja ima veliku ulogu
u životu svakog pojedinca i u svakom društvenom sistemu.

PORODICA - TO JE, PRIJE SVEGA, DIJETE!

Istinska i etička monogamna ljubav između dva
bića, o kojoj je govorio i Engels, može se razviti i opstati samo
između dva subjekta koji su ekonomski ravnopravni. Samo u takvoj
zajednici može se doživjeti potpuna sreća i zadovoljstvo. Svaki
drugi oblik "sreće", koji je kupljen sticanjem bolje đruštvene pozicije, i sklapanjem bračne veze,
za bračni par može postati izvor razočarenja. Sve dok životna zajednica
nije sagrađena na ekonomskoj nezavisnosti, koju možemo obezbijediti
samo radom, to je isto kao i ranija eksploatacija tuđeg rada. Tu
imamo posla s lažnim moralom i preživjelim odnosima.

U malograđanskoj porodici, o kojoj je tada pisao
Marks, porodica je bila jedini oblik brige o djetetu.

Za zasnivanje braka i porodice, svakako, potrebna
je ljubav, o kojoj je Marks govorio kao o varijabli, ali djeca
zahtijevaju i više od toga: ona traže ljubav oba bračna druga,
čak i onda kad ljubavi među roditeljima, možda, više i nema.

Odlučivanje o djetetu je slobodno, i to upravo
zbog toga da bismo upozorili na to da se to odlučivanje ne tiče
samo braka, već se radi o odgovornom odlučivanju bračnog para koji
su roditelji djeteta. Odgovorno odlučivanje o djetetu uslovljeno
je i emocionalnom zrelošću, usklađenošću karaktera i drugim uslovima
koji, svi zajedno treba da omoguće da dijete ima topao dom u svakom
pogledu, U tom smislu, takva odgovornost treba da vodi do čvršćh
veza s djetetom, a ne da se zahtijevaju oštrije sudske mjere za
zaštitu braka u kojem je umrla ljubav.

TEORIJSKE KONCEPCIJE O PORODICI

Iz složenosti same prirode i funkcije koju ima
porodica kako u društvu tako i u samom čovjekovom razvoju, prirodno
je da su se pojavile mnoge teorije i istraživanja kako bi se porodica
i njena povijest razumjela i spoznalo čovjekovo nastajanje i postojanje.

Danas ne postoji cjelovita teorija koja definira
porodicu u njenoj sveobuhvatnosti.

Postojeća istraživanja nisu dovoljna za uređivanje
općih teorijskih principa koji bi na adekvetan način osvjetlili
porodicu kroz njenu historiju.

U sociološkoj literaturi, za sada, preovlađuju
empirijska istraživanja porodice i njenih funkcija. Empirijskim
istraživanjima nedostaje jasan teorijski pristup. Zato se i može
danas govoriti o različitim teorijama i koncepcijama o shvatanju
porodice.

Mnogi istraživači tragaju za univerzalnim obilježjima
na osnovu kojih onda

uspostavljaju teorijske pristupe. Većina njih
polazi od bioloških funkcija porodice njene trajnosti i postojanosti
kroz historiju kao organizirane društvene grupe, njenu društveno-historijsku
ulogu, univerzalnost funkcija, stepenove razvitka kroz historiju
itd. Polazeći od tih osobenosti pojedini sociolozi, u globalnom
smislu, uspostavljaju klasifikaciju teorijskih pristupa u istraživanju
porodice. Najčešće ih svrstavaju u historijsko-institucionalne,
strukturalno-funkcionalne i interakcionalno-simboličke koncepcije
straživanja.

Svaka od ovih teorijskih orijentacija ima izvjesne
specifičnosti, a sve zajedno, u stvari, predstavljaju teorijsko-empirijsku
koncepciju porodice.

1. Historijsko-institucionalna teorija, polazi
od evolucionalne, ili nstitucionalne koncepcije porodice. Evoluciona
teorija poima porodicu kao historijsku tekovinu. Otuda ona nastoji
definirati historijske tipove porodice. Pri tome polazi od spoznaja
do kojih su došle druge društvene nauke, npr. etnologija, antropologija,
etnografija, nauka o jeziku, arhelogija itd. (Za svoj predmet izučavanja
uzima historijske tipove i stepene razvoja porodice od najranijih
oblika do modernog industrijskog duštva). Ona nastoji odgovoriti
na pitanje da li je porodica stara koliko i ljudsko društvo.

Predstavnici ove teorije na osnovu antropoloških
istraživanja ukazuju na postojanje izvjesnih formi porodnične organizacije
u najprimitivnijim društvima. Oblici i forme porodične organiziranosti
uslovljene su materijalnom i kulturnom osnovom društva i ne može
se govoriti o pravolinijskom razvoju porodice kroz historiju. Za
razliku od evolucionističke torije, institucionalisti pristupaju
porodici kao društvenoj grupi. Za njih je porodica organizovana
društvena grupa iz koje se izvodi sva druga organizacija društva.
Institucionalizacija porodice se ogleda kroz brak i prava ljudi
koji takav oblik udruživanja sobom nosi, kao što je razvod, prava
potomstva na nasljedstvo, status i uloga supružnika u porodici
i društvu itd. Dakle zastupnici ove teorije naglasak stavljaju
na društvena obilježja porodice i njene funkcije.

2. Za strukturalno-funkcionalnu teoriju, porodica
je društvena grupa u okviru globalnog sistema i njegovih podsistema.

Najznačajniji prestavnici i zagovornici ove teorije
su CLAUDE LEVI STAUSE, B. MALINOVSKI, G.P. MURDOCK I TALCOTT PARSSONS.

Mada se po svojim analizama i rezultatima istraživanja
ovi autori međusobno dosta razlikuju, oni, u suštini, imaju zajedničku
polaznu osnovu. Ta polazna osnova se ogleda u poimanju porodice
kao osnovne društvene organizacije, njenoj uslovljenosti društvenim
pravilima, normama i vrijednostima, te funkcijama koje ona ima
i za jedinku i za društvo. U osnovi ove koncepcije su društvena
funkcija porodice, društveni procesi, društveni odnosi. Funkcije
podsistema porodice su: brak, autoritet, ponašanje, sistem vrijednosti,
pravila, vjerovanja, tradicija, kultura. Dakle, ovaj teorijski
pristup nastoji ustanoviti funkcionalne veze između sistema i podsistema
u okviru porodice, ali i društva.

3. Institucionalno-simbolički pristup predstvlja
pokušaj tretiranja porodice kao osnovne društvene grupe sa svim
njenim unutrašnjim procesima i oblicima organizacije. Za osnovu
svoje analize zagovornici ove teorije, uzimaju jezik, simbole,
uloge jedinke u grupi itd. Dakle, ona promatra pojedinca i njegovo
mjesto u grupi, otuda je bliska psihologiji i njenim gledištima.
Socijalizacija je za ovu teoriju najvažnija funkcija porodice,
pomoću koje se uspostavlja identitet i integracija ličnosti i same
grupe u društvo.

Navedene teorije i istraživački pravci , naravno
nisu sveobuhvatni, niti je moguće veliki broj istraživanja i rezultata
do kojih su mnogi autori došli struktuirati u jednu teoriju ili
pristup. Većina od njih nastoji spoznati porodicu i njene funkcije
u cjelini. Tako, idealist, HEGEL, porodicu shvata kao životnu zajednicu
koja je povezana unutrašnjim vezama biološke zavisnosti, emocijama
i interesima. To je zajednica uvjerenja tj. životna zajednica koja
veže svoje članove moralnim uvjerenjima. GEORGE PETER MURDOCK,
porodicu shvata kao društvenu grupu, koju karakteriše zajedničko
prebivalište , ekonomska saradnja i razmnožavanje. Porodica u sebe
uključuje oba pola, od kojih najmanje dvoje održavaju društveno
odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, vlastitih ili usvojenih.
Dakle po Murdocku, porodica uključuje najmanje dvije odrasle osobe
suprotnog pola, koje žive zajedno, udružuju rad i sredstva te proizvode
potomstvo.

Sociolozi nazivaju najmanju porodičnu zajednicu
inokosnom, a ona se sastoji od muža i žene, te njihove malodobne
djece. Veću porodičnu grupu od inokosne nazivaju proširena porodica.
Po Mudrocku inokosna porodica postoji u svakom društvu, bilo da
egzistira samostalno ili u okviru proširene prodice. Zato on i
definira porodicu kao univerzalnu grupu bez obzira da li je sačinjava
inokosna ili proširena porodica.

TALCOTT PARSSONS smatra da u industrijskom društvu
porodica sadržava dvije temeljne i nerazdvojne funkcije, a koje
su bile zajedničke porodici u svim društvima: Primarna, socijalizacija
djece i stabilizacija odraslih pripadnika društva. Proces stabilizacije
je, u stvari, proces prilagođavanja zajedničkoj kulturi. A stabilizacija
odraslih se odvija posredstvom prihvatanja vrijednosti u porodici.
Vrijednosti su povezane sa motivacijom ličnosti i sa sistemom uloga
koje ima jedinka u porodici, ali i u društvu. Porodica je tako
instrument putem kojeg se realizira sistem vrijednosti ili zajedničke
kulture.

Za M. Mladenovića je porodica u strukturalnom
i formalnom pogledu historijska i promjenjiva društvena grupa,
čija su univerzalna obilježja:

Počiva na heteroseksualnim vezama, pomoću kojih
muškarci i žene zadovoljavaju prirodne, polne, duhovne, moralne
i estetske potrebe i objezbjeduju reprodukciju društva rađanjem
potomstva(biološke osnove porodice.)

Zasniva sistem srodničkih odnosa koji predstavljaju
osnov za polne tabue i podjelu uloga unutar porodica (bisocijalne
osnove porodice).

Objezbjeđuje i razvija socijalne i individualne
(moralne i psihičke) osobine ličnosti (socijalne osnove porodice).

Objezbjeđuje obavljane određenih ekonomsko(proizvodno)
prostornih ili samo djelatnosti u okviru porodice (ekonomske osnove
porodice).

Teorijske
koncepcije, najčešće polaze od funkcija koje porodica ima, kako za
čovječanstvo tako i za društvo. Zato je sve teorije definiraju kao
univerzalnu društvenu zajednicu. Kao takva, ona je čvrsta, stabilna i
homogena društvena grupa u kojoj vladaju ljudski odnosi zasnovani na
ljubavi, poštovanju i ravnopravnosti njenih članova, u kojoj se
ostvaruju neke od bitnih funkcija koje porodica ima u životu jedinke
ili, pak, društva u cjelini. Kao ljudska zajednica, ona je u stalnom
dinamizmu i evoluciji. Dakle, nije statična u vremenu i prostoru, već
je izraz čovjekovih sposobnosti i odnosa koje ljudska civilizacija
stvara. Većina njenih nekadašnjih funkcija prenesena je na društvo.
Preuzimanjem mnogobrojnih funkcija koje su ranije bile u okviru
porodice, stvoren je prostor za integraciju porodice u širu zajednicu
odnosno, u društvo. Istina, time je porodica dovedena u zavisnost od
društva i odnosa u njemu, ali je to uzajamni proces društvenog razvoja
i uticaja koji je nerazdvojan i koji ima veliko značenje kako u
povjesnom tako i u ljudskom iskustvu. Danas preovlađuje brojčano manja
porodica ili bračna grupa, koja se sastoji od roditelja i djece, za
razliku od povijesne velike porodice . Promjena strukture porodice
rezultat je, prije svega, promjena u sferi proizvodnje, tehničko -
tehnološkom napretku, ali i demografskoj strukturi stanovništva,
promjenama u organizaciji i funkcijama društva. Industrijska
proizvodnja isključila je porodicu iz proizvodne uloge, a organizacija
države ne zasniva se više na krvnom srodstvu, staleškim ili, pak,
plemenskim, ili familijarnim obrascima.Država se danas obrazuje na
osnovama funkcionalnih potreba i interesa građana na određenoj
teritoriji. Takav način organizacije, doprinio je povećanju prava
ljudi, njenih građana, ravnopravnijem odnosu članova porodice, većoj
pokretljivosti cjelokupnog stanovništva, a posebno članova porodice
izvan mjesta njenog trajnog boravka.

TIPOVI PORODICE

Na
osnovu istraživanja antropologa L. Morgana , F. Engels u svom radu -
"Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države" je dao najpotpuniji
pregled razvitka historijskih tipova, formi porodice i porodičnih
odnosa.To su slijedeći tipovi porodice:

krvnosrodnička porodica,

porodica punalua,

porodica parova, i

monogama porodica.

Prema historijskim tipovima društveno ekonomskih
odnosa ovi oblici porodice su sistematizirani u tri glavne grupe:

grupni brak za etapu divljaštva,

brak parova za etapu varvarstva,i

monogamna porodica za etapu civilizacije.

Ova Engelsova tipologija porodice i njen historijski
raspored, prihvaćena je u sociologiji. Porodica je kroz historijski
razvoj klasnog društva doživljavala bitne promjene, ali je i zadržavala
bitne osobenosti svojih početnih faza razvitka. Najviše se promjenila
njena ekonomska funkcija, a najmanje njena biološka funkcija. U
robovlasničkom i feudalnom društvu porodica je osim biološke funkcije
vršila i proizvodnu funkciju. Međutim, u savremenim društvenim
odnosima, porodica je postala gotovo samo potrošačka društvena
grupa. Posljedice ovih promjena su značajne. Značajna činjenica
za porodicu i društvo je i usporen proces emancipacije žene i to
emancipacije u smislu ravnopravnosti sa muškarcem i emancipacije
u najširem društvenom smislu. Podređen položaj žene u odnosu prema
muškarcu, počinje sa patrijarhatom. Sa razvojem industrijske proizvodnje,
a sa njom i razvitak drugih društvenih djelatnosti, omogućio je
ženi izlazak iz čvrstog porodičnog života, njenu ekonomsku, a potom
i društvenu nezavisnost. Materijalni uslovi postojali su sve povoljniji za ravnopravan položaj žene u porodici
i društvu. Tome je mnogo doprinijelo i demokratizacija vlasti i
upravljanja, tako da se odnosi u društvu i porodici sve više humanizuju.

POTPUNA PORODICA

U
nizu faktora koji utječu na razvoj djeteta i formiranju ličnosti
čovjeka porodica je jedan od najvažnijih. Porodica i porodični odgoj
predstavljaju prvi i temeljni stupanj u razvoju djeteta i njegove
ličnosti i ničim se ne mogu zamijeniti. Za djecu je nezamjenjiv osjećaj
ljubavi koji ih međusobno povezuje s roditeljima. Ljubav prema
roditeljima, težnja da se oni oponašaju, da se dijete što prije
izjednači sa njima jeste ono prirodno odgojno sredstvo koje pomaže
malom djetetu da počne prihvatati socijalna i moralna pravila života
prije nego što je sposobno da ih u potpunosti shvati svojim razumom i
iskustvom da se s roditeljima identifikuje. Ljubav prema roditeljima je
uvjet za razvitak drugih socijalnih čuvstava, kao što su:
razumijevanje, saosjećanje, ljubaznost, poštivanje drugih ljudi,
pravednost i drugo. Iz ovog se može zaključiti da su sređene porodične
prilike i roditeljska ljubav činilac od kojeg će u mnogo čemu zavisiti
duševno zdravlje djeteta, odnosno budućeg čovjeka. Neophodno je
potrebno da dijete u porodici stekne osjećaj sigurnosti i zaštićenosti,
da osjeti da je voljeno i da se o njemu brine, jer će tako uspostaviti
pravilan odnos prema sebi, drugim ljudima i okolini uopšte, a samim tim
će izbjeći osjećaj straha i malodušnosti, agresivnost, povučenost u
sebe, neprijateljski stav prema okolini itd.

Ta potreba za zaštitom i sigurnošću izražena je
već kod sasvim malog djeteta. Takvu potrebu u ranom djetinstvu
može zadovoljiti samo majka, jer se dijete osjeća sigurno i zaštićeno
samo onda kada je ona u blizini, jer dok je nema, kod njega se
javlja ugroženost i strah koji nestaju čim se majka pojavi. I mnogo
kasnije djetetu su potrebni roditelji, jer ono treba zaštitu, oslonac
i pomoć.

U porodici dijete upoznaje odnose među ljudima,
razvija svoje emocije. Ako raste u porodici u kojoj postoji međusobno
povjerenje i ljubav, drugarski odnos između roditelja, roditelja
i djece, najverovatnije će se u takvim porodicama dijete razviti
u ličnost pozitivnih osobina, nezavisno i sigurno u sebe. Naprotiv,
česti sukobi i razmirice u porodici, prevelika strogost, nepokazivanje
ljubavi prema djetetu, međusobno nepovjerenje izazivaju povučenost,
nesigurnost, agresivnost i kod djeteta razvijaju sklonost ka neurotičnosti.
Ni pretjerana briga ni pretjerano maženje ne djeluju pozitivno
na razvoj djeteta, jer ono postaje sebično i nesamostalno.

PORODICA I PORODIČNO PRAVO

Nauka porodičnog prava i politika o porodici su
posebno upućene na kulturni i društveni razvitak jedne zemlje.
Porodica je podložna promjenama.

Promjene koje su se dešavale u evolutivnom razvoju
porodice, a koje su se uglavnom ticale promjena u njenoj strukturi
i njenim funkcijama, uticale su na porodično pravo. Posmatrajući
historijski njen razvojni put od kraja XVIII stoljeća, evidentna
je razgradnja velikih porodica u širem smislu, koje obuhvataju
širi krug srodnika. Društveni značaj srodstva, koji je bio posljedica
političkih prava i privilegija, postepeno je slabio. Počinje dominacija
tzv. male porodice (porodica u užem smislu) koja uglavnom obuhvata
roditelje i djecu koja žive u zajedničkom domaćinstvu.

Promjene koje su se odigrale u strukturi porodice
imale su direktan uticaj na promjenu njenih funkcija te se porodica
koja je bila izrazito proizvođačka zajednica, pretvara u potrošačku
zajednicu.

I
pored strukturalnih promjena, patrijarhalna obilježja porodice ostaju
prisutna tokom čitavog XIX stoljeća. Muškarac je i dalje šef porodice,
njegova uloga je dominantna u sferi bračnih i roditeljskih odnosa.
Autoritet muškarca odražavao se u nizu prava koja proizilaze iz braka
(zastupanje, određivanje mjesta stanovanja i dr.) Brak je bio jedini
priznati osnov porodice, dok vanbračna zajednica nije imala nikakav
priznati status (socijalno i pravno degradirana). Vjerska, običajna i
kulturna tradicija su trajni pratilac porodice i braka. Na njihovim
osnovama i gledištima , uspostavljene su moralne norme, običaji ali i
zakonodavstvo. Religija na sebi svojstven način uspostavlja kriterije
dopuštenosti braka, gledišta na vjernost , preljubu , rastavu braka,
odnose prema djeci, djece prema roditeljima, prava naslijeđivanja
imovine itd.Na osnovu religijskih gledišta , država najčešće
uspostavlja pravne norme, koje postaju opće društvena obaveza za sve
građane. Te norme postaju dio tradicije ali i zakonskih rješenja mnogih
država. Brak tako pored pravne zadobija i vjersku sankciju,odnosno
obaveznost, što je izraz već duge tradicije i običajnosti nekih naroda
i država.

O roditeljskom pravu, kao pravu u pravom smislu
te riječi, nije se moglo govoriti. Riječ je o očinskoj a kasnije
o roditeljskoj vlasti, konstituiranoj u interesu oca, odnosno roditelja
a ne djece. Neravnopravnost majke, odnosno njeno potpuno, a kasnije
djelimično isključenje u vršenju prava prema djeci, te potpuna
degradacija vanbračne djece, najtipičnija su obilježja patrijarhalne
porodice u sferi roditeljskih odnosa. Sliku patrijarhalne porodice
mijenjaju zahtjevi za ravnopravnošću žene i muškarca, kao i za
priznanja prava djece, te pojava međunarodnih dokumenata, koji
su prožeti idejom zaštite osnovnih prava i sloboda.

U
članu 3. stav 1. Povelje Ujedinjenih nacija, pored ostalog ističe se
zahtjev za "razvijanje i posticanje poštovanja preva čovjeka i osnovnih
sloboda za sve, bez razlike na rasu, spol, jezik i vjeru." U preambuli
ovog dokumenta se kaže da su narodi koji osnivaju Organizaciju odlučni
da potvrde vjeru u osnovna prava čovjeka, u ravnopravnost muškarca i
žene. Time se mijenja odnos muškarca i žene u domenu braka i u domenu
odnosa roditelja i djece.

Osigurano je jednako pravo na slobodan izbor bračnog
druga, na sklapanje braka samo po slobodnoj volji i uz njihovu
potpunu saglasnost, jednaka lična prava muškarca i žene, uključujući
i pravo na izbor profesije i zanimanja, na izbor porodičnog imena,
jednaka prava i odgovornost u braku i po razvodu braka, u pogledu
vlasništva nad imovinom, odnosno sticanjem, raspolaganjem i otuđivanjem
(Član 16. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena).

Poslijedica
primjene principa ravnopravnosti u domenu roditeljskog prava znači ista
prava za oca i majku u odnosu na djecu. U svim slučajevima interesi
djece moraju biti na prvom mjestu. Ovaj princip se posebno odražava na
položaj vanbračne djece, koja su sve manje degradirana. U "prvoj fazi"
ona se u svojim pravima približavaju pravima djece rođene u braku, da
bi se u daljim reformama sa njima potpuno izjednačila. Naše
zakonodavstvo je uvažilo društvene promjene i prilagodilo im status i
potrebe porodice. U tome je njegova vrijednost.