Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su zivjeli svi
osjecaji:
Sreca,
Tuga, Znanje, Tastina i svi ostali, ukljucujuci Ljubav. Jednog dana su
saznali da ce otocic potonuti, pa su se svi krenuli spasavati. Ljubav
je
zeljela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otocicu no kada
je otocic gotovo nestao, ipak je odlucila zatraziti pomoc. Bogatstvo je
upravo
prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav
zapitala moze li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito
odgovorilo da ne moze jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod
ispunjen srebrnjacima.
Ljubav je odlucila zamoliti Tastinu za pomoc
koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodicu. "Tastino, molim
te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na sto joj je Tastina odgovorila: "Ne
mogu ti pomoci, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi unistiti brod".
Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlucila zamoliti za pomoc.
"Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatrazila Ljubav. "Oh...
Ljubavi, toliko sam tuzna i zelim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama
dalje.
Sreca je takoder prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni cula njezin poziv u pomoc.
Odjedno se zacuo glas koji je rekao "Dodi Ljubavi, ja cu te povesti". Bio
je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushicena i presretna, zaboravila pitati ime.
Kada
su stigli na kopno, starac je posao svojim putem prije no sto ga je
Ljubav mogla pitati tko je. Znajuci koliko duguje starcu, Ljubav se
obratila Znanju, mudrom starcu za pomoc otkrivanja idetiteta dobrog
starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav
je zastala u cudu i pitala zasto joj je Vrijeme pomoglo, na sto se
Znanje nasmijalo mudrim smijeskom i odgovorilo "Zato sto samo Vrijeme
moze shvatiti koliko je velika i snazna prava Ljubav".