Decija tuga

Kad je teta iz socijalnog došla po mene, tate nije bilo doma, a mama je
rekla neka idem. Nitko nije plakal, ni ja ni mama. Sjećam se da mi je
mama stavila u džep čokoladu, ali mi se rastopila. Teta je uzela
stvari, pogladila me po kosi i mi smo krenuli. Vozili su me u Fići i
tek kad smo prošli tablu moga sela, ja sam osjetil da mi oko suzi. Tada
mi je bilo 7 godina, a danas mi je 11. Čul sam da su se mama i tata
rastali. Mama je negdje u Njemačkoj. Svima dolazi neko u posjetu, samo
meni ne. Najteže mi je nakon polugodišta ili kraja školske godine.
Mislim, bude netko došel po mene...Ja ih nisam zaboravil!"


"Ja se sjećam svoga djetinjstva, ali bolje bi bilo da ga se ne
sjećam. Najviše pamtim kad me je mama udarila s glavom u zid. Tada sam
imala 9 godina. To sam dobila zato što nisam znala računati. Razmišljam
o mami koju najviše volim i za kojom najviše tugujem. Voljela bih da mi
se vrati i da me prihvati kao svoju kćer. Meni je kod kuće bilo dobro,
samo nisam voljela kad su se tata i deda tukli. Mene više voli tata
nego mama, a ja više volim mamu nego tatu."


"Ja sam roditeljima pomagao sve što je trebalo. Ja sam bio na selu,
igrao sam se kod djeda i bake. Ja sam vozio traktor, vozio sam sjeno,
gnoj, išao sam na polje. Ja sam bio dobar dečko. Danas sam ovdje, u
domu, a ne znam zašto."


"Dok gledam drugu djecu najviše mislim kako su oni sretni.

"Najviše na svijetu volim svoju mamu. Ona nije znala što će sa
mnom, pa me dala u dom. Već su prošle 2 godine, a od nje ni glasa!

Kad bih se ponovo rodila opet bih htjela istu mamu, ali tada bih je još jače molila da me nikada ne da od sebe."


"Drugi tjedan mi je rođendan. Volio bih dobiti motorić. Kad bih bio
veliki, išao bih s njim u školu, a kad bi bio zmazan ja bih ga opral i
uvijek bi se sjajil. Čuval bih ga i ne bi ga strgal. No, ja da dobijem
motorić, trebao bih se učiti i imati sve četvorke i petice.

Mislim da si ga bum ipak jednog dana sam kupil!

Tomislav, III.r."


"Dok je tata bio živ često se svađao s mamom. Ona je htjela da
ostanem kod kuće, a on neka me vrag odnese! Na kraju sam završio tu
gdje i jesam - u domu!"

"Dugo nisam bila kod majke. Kad sam došla kod nje rekla sam "zdravo" i
ona je rekla "zdravo". Onda je otišla na sprovod, pa je opet morala
negdje. Htjela sam je nešto pitati, ali ona je samo šutjela. Htjela sam
je pitati kako je, da li mogu doći kod nje, da li me hoće, da li me
hoću braća...Ništa nije odgovorila. Moja je mama inače dobra. No, ja
sam pobjegla od nje, jer me u prvom razredu tukla, najviše zbog toga
što nisam znala moliti. Čak su ona i baka rekle da će me staviti na
peć. Lagala sam da idem na WC i - otišla."


"Najviše me tukla mama i baka. Više baka nego mama. Najviše su me
tukli do trećeg razreda. Tukli su me šibom, debelom botom, dobila sam
sa štilom od metle po glavi, nogama....Dok nisam znala čitati mama me
vukla za kosu i po podu...Moj brat Iva se na to smijal."


"Rekli su mi nek nešto napišem o mami i tati. A ja ne znam ni kako izgledaju. Znam samo da ih volim!"


"Često se veselim nedjelji i praznicima, jer tada idem popodne u
grad. Lutam ulicama, gledam izloge ili šećem parkom. Ako imam novaca
nešto si kupim, a ako ne nikome ništa. Sram me je od ljudi tražiti koju
kunu, a ne znam jel' bi mi i dali. Tko je meni kriv što nisam bogat i
što nemam mamu, pa da mi ispunjava sve moje želje?"

"meni je danas 12 godina. Odmalena sam živio u Bjelovaru, a nakon 2
godine preselili smo baki i djedu na selo. Tamo sam živio sa ostalom
braćom i s majkom i ocem. Išao sam u školu. Svašta sam radio, nisam
imalo prijatelja i bilo mi je žao. Zatim su mama i tata otišli u
Sloveniju, gdje su živjeli kod tetka i tete. Majka je uvijek više
voljela brata nego mene, a sestra je bila baš kao i mama. Ime joj je
bilo Renata, a svi su je zvali Milica. Kod tete na selu mi je bilo
lijepo, imao sam puno prijatelja. Dok sam odlazio, brat je plakao, jer
je znao da me nikada više neće vidjeti. Vratio sam se natrag k baki,
ali sam zaboravio ime brata koji je ostao s njom. Duže vrijeme sam ga
zvao Slavko, jer sam zaboravio njegovo ime. Kad sam saznao da mu je ime
Miroslav, bilo mu je drago što ga više ne zovem Slavko. Nakon mjesec
dana dobio sam pismo od mame. pročitao sam ga, ali se sjećam samo ovih
rečenica: "Dragi sine, moraš se oprostiti od svog brata. Ponestalo mi
je novaca, pa ga moram prodati".

Znao sam odmah da je majka bila protiv moje braće i znao sam da će
otići od svoje rođene kuće. Zaplakao sam i izašao van. Tako se sjećam
svog djetinjstva."